Vrtovanje po Parizu

Pariz iz malo drugačijeg ugla, zelenog.

Vertikalni vrtovi

Prvo sam posjetila sve vertikalne vrtove koje je dizajnirao francuski botaničar Patric Blanc. On se tijekom studentskog putovanju na Tajlandu, početkom 80-tih, uvjerio kako se biljke mogu razvijati i rasti bez zemlje i to na potpuno vertikalnim površinama, stijenama i drveću. Zaključio je da su jedini uvjeti za njihov rast čvrsta podloga, svjetlost i stalan izvor vode, te izbor biljaka koje uspješno rastu u takvom okruženju. Vrativši se u Pariz, razvio je prvi vertikalni vrt, kojega je ubrzo i patentirao. Sustav navodnjavanja je automatski i biljke kontinuirano dobivaju vodu i potrebne hranjive sastojke s vrha panela, a višak vode se u podnožju sakuplja i uz pomoć pumpe vraća u sustav. Istraživanjem je došao do ideje kako složiti strukturu koja se može postaviti na zid i na taj način održavati vertikalni uzgoj biljaka. Cijeli sistem vertikalnog vrta sastoji se od čelične konstrukcije koja se pričvrsti na odgovarajući zid i koja služi kao podloga na koju ide PVC folija debljine 1 cm i na kraju sloj poliamida (filca) na koji se postavljaju biljke.

Na uglu ulice Aboukir i ulice Petits Carreaux, nalazi se zgrada s prigodnim imenom Oaza Aboukir. To je prvi vertikalni vrt koji sam posjetila. Visok je 25m a pokriva 250m². Ovaj vertikalni vrt je dio inicijative da se Pariz učini eco-friendly gradom. Cilj vertikalnih vrtova je to što pružaju zvučnu i toplinsku izolaciju od okoliša, služe kao filtri onečišćenog gradskog zraka, u bližoj okolici stvaraju bolju mikroklimu, proizvode kisik, povećavaju bioraznolikost u srcu betonskih naselja tj. postaju prirodna staništa sitnijim životinjama, a na kraju svega uljepšavaju siva pročelja zgrada, jer ipak to je prvo što uočimo. Totalno sam zadivljena “zelenom fasadom”, osim atraktivnog izgleda, ima i svrhu!

Posjetila sam još Musée du UAI Branly i Pershing Hall Hotel. Hotel me zaista oduševio jer pokazuje kako i vertikalni vrtovi mogu biti luksuzna stvar a ne samo hippie spika. Vertikalni vrt se nalazi u sklopu restorana koji ima pokretni stakleni krov, tako da to daje još jedan poseban doživljaj prostoru. Bilo bi zaista divno jednog sunčanog dana doručkovati u ovakvom privlačnom ambijentu, no ovoga puta samo sam nažicala da me puste kako bih poslikala prostor i vidjela kako to izgleda uživo.

 

Vrt na krovu

Dobrodošli u Le Jardin sur le Toit, permakulturni vrt od 600m² na krovu školske dvorane, gdje već pet godina raste šareno cvijeće, svježe povrće, ljekovito bilje i zuje pčelice u DIY košnicama. Vrt je otvoren za javnost, a za vrijeme moje posjete trajala je interesantna radionica s djecom. Izrađivali su strašila za ptice jer ih one redovno posjećuju i kradu im hranu :). Ljepota ovog vrta nije samo vizualna već sam koncept, potencijal i realizacija koju vrt pruža ljudima, biljkama, životinjama i okolišu na lokalnoj razini. Vrt nudi aktivnosti i radionice, te usvajanje vještina u koje uključuje javnost na otvoren i jasan način, stvarajući mogućnost da se ljudi sprijatelje, uče i povezuju s prirodom u samom gradu. Jednom tjedno kuhaju hranu iz vlastitog vrta i svi su dobrodošli. Najzanimljivije mi je bilo vidjeti kako i velika stabla mogu rasti na krovu! Ovdje su to bila judina stabla koja su odlična za vezanje dušika a atraktivnog su izgleda. Le Jardin sur le Toit trenutno je jedan od 96 zajedničkih vrtova u Parizu, tako da su urbani vrtovi vrlo popularni u gradu.

Plutajući vrtovi

Pariz je transformirao krajnje urbano područje uz rijeku Seine u zeleni prostor. Šetnica od 2.5km nalazi se na lijevoj strani rijeke i zove se Berges de Seine. Otvorena je 2013. godine, te je odmah privukla brojne šetače i bicikliste. Uz obalu se nalaze mjesta za zabavu kao što su umjetničke izložbe, umjetne stijene za penjanje, zatim udobne ležaljke za opuštanje i odmor, stolovi s već ucrtanim pločama za igru (čovječe ne ljuti se ili dama). Uz sve to, postoje još i pet odvojenih pomno dizajniranih plutajućih vrtova koji su međusobno povezani mostovima. Na njima rastu autohtone vrste trava, grmlja i vinovih loza. Svaki vrt ima zaštitara, pa je bilo baš smiješno kada su potjerali dva dečka koji su htjeli zapaliti cigaretu u otvorenom vrtu na vodi. Plutajući vrtovi su dio plana bioraznolikosti za Pariz razvijen u 2010, koji ima za cilj ojačati raznolikost biljaka i životinja diljem grada.

Vrtovi Versaillesa

Prostiru se na području od 800 hektara, a dizajnirani su u baroknom stilu, koji se razvio iz talijanskog i francuskog renesansnog stila. Osnovna odlika ovog profinjenog stila je simetrija, dok su upravo vrtovi i park dvorca Versailles njegovi najpoznatiji predstavnici, koji na taj način nadopunjavaju arhitekturu dvorca. Ovo remek-djelo krajobrazne arhitekture dizajnirao je André Le Nôtre u drugoj polovini 17. stoljeća, a glavna tema koja se ocrtava kroz vrtove je Sunce. Naime, veliki broj elemenata je osmišljen kako bi veličao slavu “Kralja Sunce” – Luja XIV. Ideja kreatora je bila da se vrtovi protežu od istoka prema zapadu, slijedeći Sunčevu putanju. Središnja os vrtova je “Le Grand Canal” (Veliki kanal), pozicioniran kako bi prilikom zalaska Sunca kreirao predstavu svjetlosnih zraka koje se reflektiraju na površini vode. U vrtu se stalno nailazi na skulpture i fontane izrađene od mramora, bronce ili olova koje oplemenjuju šetnice. Zajednički nazivnik većine skulptura je njihova tematska poveznica s grčkom i rimskom mitologijom. 1979. godine vrtovi su upisani na UNESCO-vu listu svjetske baštine tako da vas očekuje pravo bogatstvo atrakcija u Versaillesu. Skroz je fora doživjeti i vidjeti tu raskoš i pretjeranu preciznost, preporučam!

Parc des Buttes Chaumont

Ovaj park jedan je od većih zelenih površina u gradu, površina mu je ogromnih 25 hektara. U prošlosti ovo područje su zvali Chauve-Mont (golo brdo). Zbog lošeg sastava tla, brdo je bilo gotovo bez vegetacije, tako da se najprije brdo iskorištavalo kao kamenolom. Područje na kojem se nalazi, imalo je i zlokoban ugled. Nalazi se u blizini zloglasnog mjestu, gdje su se pokazivala tijela obješenih zločinaca nakon njihova pogubljenja od 13. stoljeća, pa sve do 1760. Nakon revolucije 1789, ovo područje postaje gradsko smetlište, što je izazvalo širenje raznih zaraza po cijelom gradu. 1864. godine gradske vlasti odlučile su ovo mjesto pretvoriti u park. Trebalo im je dvije godine da u bivšem kamenolomu izgrade umjetne špilje, zatim dramatične vodopade, iskopaju jezera i potoke, naprave impresivan viseći most dugačak 63m i stepenice koje izgledaju kao da su od drveta a zapravo su od betona. Na vrhu litice od 50m nalazi se minijaturni rimski hram s kojeg se pruža zadivljujući pogled na grad, posebno na četvrt Montmartre. Park je konačno otvoren 1. travnja 1867. godine i odmah postao vrlo popularan kod Parižana. Na prvu nikada ne bih primijetila kako je zapravo cijeli park umjetan! Sve je uspješno izvedeno, a i stabla su već velika. Da nisam unaprijed pročitala zašto je ovaj park zanimljiv, povjerovala bih imaginarnom krajoliku koji je sada svakako zeleni predstavnik grada.

IZVOR: bohoho.net